ОБАВЕШТАЈНО - ИНФОРМАТИВНИ
ЗАПИСИ
ПАНЧЕВО , 2009.
БЕЛЕШКА АУТОРА
- ПРЕДГОВОР -
Početkom osamdesetih godina XX veka, dolazi u Službi državne bezbednosti (SDB) do kvalitativnih promena u operativnom sastavu. Postojeći operativni sastav sačinjen od bivših omladinskih, partijskih i sindikalnih rukovodioca i aktivista, raznih zanimanja, postepeno zamenjuju visokonaobrazovani mladi ljudi starosti do 28 godina. Dakle, bivše predsednike omladine, mlade partijske i sindikalne aktiviste, radnike “samoupravljače”, komandante radnih akcija, sa deficitom naobrazovanja, postepeno zamenjuju dipl. pravnici, ekonomisti, inženjeri, profesori i drugi visokoobrazovani profili. Naravno, treba naglasiti, da je i dalje osnovni preduslov za rad u SDB, obavezno članstvo u SKJ, odnosno, moralno-politička podobnost. I dalje je prijem u SDB, bez oglasa i konkursa, dakle, “po preporuci”.
Bez obzira na sve manjkavosti u prijemu, postignut je jedan kvalitativan pomak, samim tim što je sada jedan operativac, pored tzv. “moralno-političke podobnosti”, morao da ima i fakultetsku diplomu.
Šta ja kao jedan iz plejade “novih” operativaca sa fakultetskom diplomom, zatičem na novom radnom mestu?
Zatičem jedan strogo zatvoren sistem, sa ljudima veoma skromnog i šarolikog obrazovanja, koji su stiče se utisak, prošli izvesnu “dresuru”, tako da su svi isto razmišljali, pisali, čak su i sličili jedno drugom, iako nisu nosili “kožne mantile”. Sve je u tom sistemu bilo tajanstveno i konspirativno. Ljudi u tako zatvorenom sistemu, nisu razmišljali svojom glavom, niti su imali svoje stavove, već su ih dobijali posredstvom načelnika Odeljenja (Centara), koji su po iste išli na razne kolegijume u Novi Sad tj. Beograd. Tek ovi, načelnici, nisu imali svoje stavove i mišljenje, već su poslušno prenosili razne direktive sa kolegijuma, a one su se uglavnom odnosile na to da “operativu treba gaziti” i ne dozvoliti im ni trenutak slobodnog vremena. Operativa je uvek morala da bude angažovana i spremna (“na braniku otadžbine”), bez obzira da li je za to postojala preka potreba. Izmišljane su razne akcije, sastanci, dežurstva, čak i za vreme državnih, a pogotovo verskih praznika. Toliko je to kod ovih ljudi bilo ustaljeno, da su čak i u retkim slučajevima, kada su bili slobodni, dolazili na posao. Niko nije smeo da zna šta ovi ljudi rade, sa nasleđenim strahopoštovanjem (UDB-ovskim), obični ljudi su gledali na aktivnosti Službe.
Te 1982.godine pred Službom su bili postavljeni razni zadaci i ona se bavila“svim i svačim”. Pored raznih neprijatelja iz inostranstva (strane službe,emigracija), tu su i unutrašnji neprijatelji raznih boja : stare klasne strukture, IB-ovci, nacionalisti, anarholiberali, građanska desnica, kleronacionalisti i dr. Jedino ko je imao tu privilegiju, da zna ko su ti državni neprijatelji, bili su sekretari opštinskih komiteta, oni su o svemu morali da budu blagovremeno obavešteni.
U radu SDB preovladavale su mere i radnje nasleđene iz predhodnih perioda (OZNA, UDBA), mada se vodilo računa da se drastično ne krše zakoni i Pravila Službe. Gotovo svi operativci su veoma disciplinovano i marljivo izvršavali sve postavljene zadatke. Pored njihove, rekao bih, vojničke discipline u radu, neverovatna je bila njihova spremnost na samoodricanje, kao i njihova odanost Partiji i državi, za koje su bili spremni da žrtvuju čak i brak i porodicu. U ovako zatvorenoj sredini, mladi ljudi, doskorašnji studenti, teško se prilagođavaju, te mnogi već posle par meseci provedenih u SDB, istu napuštaju.
Oni koji ipak prihvate da ostanu u Službi, hteli ne hteli, moraju da se prilagode novoj sredini, u nadi da će kasnije svojim delovanjem i radom, odbaciti neke nasleđene stereotipe i doprineti kvalitetnijem i efikasnijem radu SDB.
I zaista, već posle par godina, pokazuju se prvi pozitivni efekti u radu SDB. Pomenuću neke od kvalitativnih promena:
- Operativac i operativni rad u sistemu SDB, postaju prioritet broj jedan.
- Operativni radnik ima veću samostalnost u radu, sve se više prihvataju njegove sugestije i predlozi.
- Daleko više se posvećuje pažnja zakonitosti u radu Službe.
- Unapređuje se saradnja sa SDB SSUP-a, vojnom službom (KOS) i Službom javne bezbednosti (SJB).
- SDB postaje nešto otvorenija prema građanima i javnosti i na izvestan način sužava delokrug svojih aktivnosti i angažovanja.
- Na rukovodećim radnim mestima (načelnici, šefovi i dr. ) dolaze mlađi školovani kadrovi.
- Dolazi do značajne modernizacije op. tehnike, informatike, voznog parka i dr.
- Uslovi rada i standard zaposlenih značajno su poboljšani.
Iako spori i još nedovoljni, pozitivni pomaci u radu Službe dovode sredinom 80-tih godina, da SDB bude jedna od boljih i efikasnijih službi u okruženju, pa i u Evropi.
Nažalost, ovaj prosperitet i preobražaj SDB kratko traje i prestaje početkom
90-tih godina, kada počinju poznate aktivnosti i scenarij za rasturanje bivše SFRJ, a samim tim i SDB. Dobro poznati događaji na prostorima bivše SFRJ u periodu od 1990.-2000. godine, značajno utiču na transformaciju SDB, u negativnom smislu.
Zbog navedenih događaja ukida se SDB SSUP-a, a SDB MUP-a R. Srbije ukida pokrajinske službe i stvara jedinstvenu Službu na prostorima R. Srbije, koja 1992. godine menja ime u Resor državne bezbednosti (RDB) MUP-a R. Srbije.
RDB vraća u funkciju već oprobane i proverene metode rada pre 80-tih godina XX veka.
U višepartijskom sistemu, koji je nekako ovladao ovim prostorima, RDB ne samo da je bila u funkciji aktuelne partije na vlasti, već je bila u funkciji “jednog čoveka”, tada aktuelnog predsednika Slobodana Miloševića. Za rukovodioce RDB se postavljaju “odani” i “poverljivi” ljudi, bez profesionalnog i stručnog iskustva, sa oskudnim moralnim kvalitetima.
Centar RDB Beograd postaje rasadnik budućih kadrova i načelnika, najpre u Vojvodini, a nešto kasnije i u Užoj Srbiji. Jedan od glavnih uslova za napredovanje u RDB, je bio pored poslušnosti i poniznosti i obavezna pripadnost jednoj od “sestrinskih” partija SPS tj. JUL !
Sprega najužeg rukovodstva RDB sa kriminalnim klanovima, zloupotreba jednog broja op. radnika i dela JSO u nečasnim i prljavim radnjama, su u najkraćim crtama ogledalo delokruga rada RDB, pod vođstvom dva policijska generala, R. Markovića i N. Ćurčića.
Upućeni egzekutori iz beogradske škole DB, trebalo je da “očiste” Službu od svih onih elemenata, koji su se na bilo koji način suprotstavljali ovakom radu Službe, ili ne daj bože, aktuelnoj vlasti. Velik broj sposobnih operativaca je tada “milom ili silom”, napustilo RDB. Kada upućeni “emisari”, odrade svoj posao na terenu, vraćaju se u bazu (Beograd), gdi ih čeka visok položaj u nekoj od Uprava RDB.
Sva očekivanja većine građana Srbije, da će se nakon 5. oktobra 2000. godine i nakon rušenja režima S. Miloševića, nešto revolucionarno i značajno desiti u RDB, pala su u vodu. Jedino značajna promena izvršena je u promeni imena Službe i ona se od 2002. godine zove, Bezbednosno-informativna agencija (BIA).
- Sve je isto, samo Njega nema !
Bez obzira na sve manjkavosti u prijemu, postignut je jedan kvalitativan pomak, samim tim što je sada jedan operativac, pored tzv. “moralno-političke podobnosti”, morao da ima i fakultetsku diplomu.
Šta ja kao jedan iz plejade “novih” operativaca sa fakultetskom diplomom, zatičem na novom radnom mestu?
Zatičem jedan strogo zatvoren sistem, sa ljudima veoma skromnog i šarolikog obrazovanja, koji su stiče se utisak, prošli izvesnu “dresuru”, tako da su svi isto razmišljali, pisali, čak su i sličili jedno drugom, iako nisu nosili “kožne mantile”. Sve je u tom sistemu bilo tajanstveno i konspirativno. Ljudi u tako zatvorenom sistemu, nisu razmišljali svojom glavom, niti su imali svoje stavove, već su ih dobijali posredstvom načelnika Odeljenja (Centara), koji su po iste išli na razne kolegijume u Novi Sad tj. Beograd. Tek ovi, načelnici, nisu imali svoje stavove i mišljenje, već su poslušno prenosili razne direktive sa kolegijuma, a one su se uglavnom odnosile na to da “operativu treba gaziti” i ne dozvoliti im ni trenutak slobodnog vremena. Operativa je uvek morala da bude angažovana i spremna (“na braniku otadžbine”), bez obzira da li je za to postojala preka potreba. Izmišljane su razne akcije, sastanci, dežurstva, čak i za vreme državnih, a pogotovo verskih praznika. Toliko je to kod ovih ljudi bilo ustaljeno, da su čak i u retkim slučajevima, kada su bili slobodni, dolazili na posao. Niko nije smeo da zna šta ovi ljudi rade, sa nasleđenim strahopoštovanjem (UDB-ovskim), obični ljudi su gledali na aktivnosti Službe.
Te 1982.godine pred Službom su bili postavljeni razni zadaci i ona se bavila“svim i svačim”. Pored raznih neprijatelja iz inostranstva (strane službe,emigracija), tu su i unutrašnji neprijatelji raznih boja : stare klasne strukture, IB-ovci, nacionalisti, anarholiberali, građanska desnica, kleronacionalisti i dr. Jedino ko je imao tu privilegiju, da zna ko su ti državni neprijatelji, bili su sekretari opštinskih komiteta, oni su o svemu morali da budu blagovremeno obavešteni.
U radu SDB preovladavale su mere i radnje nasleđene iz predhodnih perioda (OZNA, UDBA), mada se vodilo računa da se drastično ne krše zakoni i Pravila Službe. Gotovo svi operativci su veoma disciplinovano i marljivo izvršavali sve postavljene zadatke. Pored njihove, rekao bih, vojničke discipline u radu, neverovatna je bila njihova spremnost na samoodricanje, kao i njihova odanost Partiji i državi, za koje su bili spremni da žrtvuju čak i brak i porodicu. U ovako zatvorenoj sredini, mladi ljudi, doskorašnji studenti, teško se prilagođavaju, te mnogi već posle par meseci provedenih u SDB, istu napuštaju.
Oni koji ipak prihvate da ostanu u Službi, hteli ne hteli, moraju da se prilagode novoj sredini, u nadi da će kasnije svojim delovanjem i radom, odbaciti neke nasleđene stereotipe i doprineti kvalitetnijem i efikasnijem radu SDB.
I zaista, već posle par godina, pokazuju se prvi pozitivni efekti u radu SDB. Pomenuću neke od kvalitativnih promena:
- Operativac i operativni rad u sistemu SDB, postaju prioritet broj jedan.
- Operativni radnik ima veću samostalnost u radu, sve se više prihvataju njegove sugestije i predlozi.
- Daleko više se posvećuje pažnja zakonitosti u radu Službe.
- Unapređuje se saradnja sa SDB SSUP-a, vojnom službom (KOS) i Službom javne bezbednosti (SJB).
- SDB postaje nešto otvorenija prema građanima i javnosti i na izvestan način sužava delokrug svojih aktivnosti i angažovanja.
- Na rukovodećim radnim mestima (načelnici, šefovi i dr. ) dolaze mlađi školovani kadrovi.
- Dolazi do značajne modernizacije op. tehnike, informatike, voznog parka i dr.
- Uslovi rada i standard zaposlenih značajno su poboljšani.
Iako spori i još nedovoljni, pozitivni pomaci u radu Službe dovode sredinom 80-tih godina, da SDB bude jedna od boljih i efikasnijih službi u okruženju, pa i u Evropi.
Nažalost, ovaj prosperitet i preobražaj SDB kratko traje i prestaje početkom
90-tih godina, kada počinju poznate aktivnosti i scenarij za rasturanje bivše SFRJ, a samim tim i SDB. Dobro poznati događaji na prostorima bivše SFRJ u periodu od 1990.-2000. godine, značajno utiču na transformaciju SDB, u negativnom smislu.
Zbog navedenih događaja ukida se SDB SSUP-a, a SDB MUP-a R. Srbije ukida pokrajinske službe i stvara jedinstvenu Službu na prostorima R. Srbije, koja 1992. godine menja ime u Resor državne bezbednosti (RDB) MUP-a R. Srbije.
RDB vraća u funkciju već oprobane i proverene metode rada pre 80-tih godina XX veka.
U višepartijskom sistemu, koji je nekako ovladao ovim prostorima, RDB ne samo da je bila u funkciji aktuelne partije na vlasti, već je bila u funkciji “jednog čoveka”, tada aktuelnog predsednika Slobodana Miloševića. Za rukovodioce RDB se postavljaju “odani” i “poverljivi” ljudi, bez profesionalnog i stručnog iskustva, sa oskudnim moralnim kvalitetima.
Centar RDB Beograd postaje rasadnik budućih kadrova i načelnika, najpre u Vojvodini, a nešto kasnije i u Užoj Srbiji. Jedan od glavnih uslova za napredovanje u RDB, je bio pored poslušnosti i poniznosti i obavezna pripadnost jednoj od “sestrinskih” partija SPS tj. JUL !
Sprega najužeg rukovodstva RDB sa kriminalnim klanovima, zloupotreba jednog broja op. radnika i dela JSO u nečasnim i prljavim radnjama, su u najkraćim crtama ogledalo delokruga rada RDB, pod vođstvom dva policijska generala, R. Markovića i N. Ćurčića.
Upućeni egzekutori iz beogradske škole DB, trebalo je da “očiste” Službu od svih onih elemenata, koji su se na bilo koji način suprotstavljali ovakom radu Službe, ili ne daj bože, aktuelnoj vlasti. Velik broj sposobnih operativaca je tada “milom ili silom”, napustilo RDB. Kada upućeni “emisari”, odrade svoj posao na terenu, vraćaju se u bazu (Beograd), gdi ih čeka visok položaj u nekoj od Uprava RDB.
Sva očekivanja većine građana Srbije, da će se nakon 5. oktobra 2000. godine i nakon rušenja režima S. Miloševića, nešto revolucionarno i značajno desiti u RDB, pala su u vodu. Jedino značajna promena izvršena je u promeni imena Službe i ona se od 2002. godine zove, Bezbednosno-informativna agencija (BIA).
- Sve je isto, samo Njega nema !